Ekološka poljoprivreda, poznata i pod nazivima „organska“ ili „bio“ poljoprivreda, pojavila se u prvoj polovici 20. stoljeća kao odgovor na sve veću ovisnost poljoprivrede o umjetnim gnojivima i pesticidima. Umjetna gnojiva doživjela su procvat tijekom Prvog svjetskog rata, dok je desetljeće Drugog svjetskog rata nazvano „erom pesticida“.

U ekološkom uzgoju ne koriste se umjetna gnojiva, pesticidi, hormoni za rast bilja, antibiotici za životinje, aditivi za hranu niti genetski modificirani organizmi.

Metode ekološkog uzgoja međunarodno su regulirane, te su zakonski određene u mnogim zemljama. Standarde u metodama uzgoja postavila je međunarodna krovna organizacija za organski uzgoj - IFOAM (Međunarodna federacija pokreta za organski uzgoj), osnovana 1972.

U IFOAM-u objašnjavaju glavni cilj i smisao ekološkog uzgoja: „Organska poljoprivreda proizvodni je sustav koji održava zdravlje tla, ekosustava i ljudi. Umjesto korištenja štetnih sredstava, organska poljoprivreda oslanja se na ekološke procese, bioraznolikost i cikluse prilagođene posebnostima lokalnih uvjeta. Organska poljoprivreda objedinjuje tradiciju, inovativnost i znanost za dobrobit zajedničkog nam okoliša i promociju pravednih odnosa, te dobre kvalitete života za sve.